Dan posle.

Danas cemo plakati i ti i ja.. Umesto sunca prizheljkivacemo kishu. Umesto osmeha trazhicemo tishinu. Bolece, chupace, kidace sve shto nas okruzhuje, vredjace ochi, dushu i mir. Molicemo za san, samocu i prolaznost.  Pomoglo bi da si tu, kao shto bi pomoglo da sam ja tamo.

Sutra ce biti lakshe... 


...

I tako, ulazimo u turbulentan period pun previranja, neizvesnosti, pritisaka i ishchekivanja. Ne pricham o nama. To je jedina konstanta koja se ne dovodi u pitanje. Najjacha i najpostojanija. Pricham o svim onim malim i josh manjim putnicima, prolaznicima i (zlo)namernicima, koji se potpuno nenadano uplicu u nash zhivot (ili barem to pokushavaju). A mi, naivne budale koje veruju da, kako se nikome nismo zamerili, ni sluchajno ni namerno, vrlo glupo ni od koga ne ochekujemo chak ni mrki pogled, a kamoli nozh u ledja. Ovo potonje izbegavamo tako shto chuvamo jedno drugo. Sve ostalo nas poslednjih meseci dobro shiba po ledjima, poneshto i po glavi.

U subotu i sredu nam predstoje poslednji shamari (ne usudjujem se da pomislim da ce biti moguce izbeci ih... radije se pripremam na najgore; razocharenje je u svakom sluchaju veliko...). Chini mi se da ce posle toga sve biti lako.

Nemam volju da objashnjavam o chemu se radi.. Najblizhi moji, uglavnom i u najsitnije detalje, znaju kako se dogadjaji razvijaju. Nije shto volim da ih smaram sa tim stvarima, nego shto provali iz mene, a tu navalu osecanja, besa i gorchine ne mogu da potisnem. Nepravda je uzhasna kad se slomi na ledjima onih koji nisu nauchili na nju.

Jesam li blesava kada odbijam da nauchim?

 


23.04.2007.

Brojim minute do prestanka radnog vremena (ja i josh 250.000 zaposlenih u gradu - ovo je slobodna procena, ne zamerite..). Nije shto trenutno nemam shta da radim i shto je kancelarija zadimljena i mrachna.. nije ni shto mi je hladno u njoj, ni shto mi upadaju kojekakvi mediokriteti koji bi s nekim da podele neki novi vic ili inspirativnu shalu (inspirativnu za tako neke, nedovoljno sazrele a prestarele lichnosti koje odredjene stvari u svojoj prvoj polovini zhivota josh nisu probale..). Mislim, nije SAMO zato..

Nego, nema me.. nema me, danas, majke mi.. Sinoc sam stigla kuci posle trase koju prilichno chesto prelazim poslednjih godinu dana (mnogo cheshce nego shto se to mojoj okolini svidja..), posle puta chija me duzhina (ni u kilometrima, ni u satima), vishe ne mozhe namuchiti, jer sam pronashla efikasne nachine kako da ih psihiloshki shto brzhe ostavim za sobom.. Nikakv put me vishe, ne umara - umorna sam od dolaska, od odlaska, od rastajanja i chezhnje za sledecim putovanjem.. Ne, ne mislim - umorna - kao, dosta mi je vishe toga.. Muchi me prevelika zhelja da vec jednom odem i ne vratim se, da ove 'posete' u rodne krajeve zaista postanu kratke posete, da me on ukrade i da svi ostali zaborave na mene...

To je sve od umora.. nisam zhelela da toliko sebichno zvuchi.. samo sam umorna.. od svih oko mene... Kako da im objasnim da samo tako da mogu da izlechim i dushu i telo, da samo tako mogu da zhivim i da postojim, da me nema nigde... osim tamo...

Spremam se za put u petak.. opet jedan nedovoljno dug zagrljaj, najjachi na svetu.. opet odmor i zhivot i ljubav i sloboda.. i opet umor i povratak... priprema za sledeci put...

Zhivim za dan kada cu kupiti kartu u samo jednom pravcu. 


«Prethodni   1 2 3 4 5