...
I tako, ulazimo u turbulentan period pun previranja, neizvesnosti, pritisaka i ishchekivanja. Ne pricham o nama. To je jedina konstanta koja se ne dovodi u pitanje. Najjacha i najpostojanija. Pricham o svim onim malim i josh manjim putnicima, prolaznicima i (zlo)namernicima, koji se potpuno nenadano uplicu u nash zhivot (ili barem to pokushavaju). A mi, naivne budale koje veruju da, kako se nikome nismo zamerili, ni sluchajno ni namerno, vrlo glupo ni od koga ne ochekujemo chak ni mrki pogled, a kamoli nozh u ledja. Ovo potonje izbegavamo tako shto chuvamo jedno drugo. Sve ostalo nas poslednjih meseci dobro shiba po ledjima, poneshto i po glavi.
U subotu i sredu nam predstoje poslednji shamari (ne usudjujem se da pomislim da ce biti moguce izbeci ih... radije se pripremam na najgore; razocharenje je u svakom sluchaju veliko...). Chini mi se da ce posle toga sve biti lako.
Nemam volju da objashnjavam o chemu se radi.. Najblizhi moji, uglavnom i u najsitnije detalje, znaju kako se dogadjaji razvijaju. Nije shto volim da ih smaram sa tim stvarima, nego shto provali iz mene, a tu navalu osecanja, besa i gorchine ne mogu da potisnem. Nepravda je uzhasna kad se slomi na ledjima onih koji nisu nauchili na nju.
Jesam li blesava kada odbijam da nauchim?