Jutro zhivota.

Ustajem jutros oporavljena..

Fizchki - prehladjena, umorna, neispavana, pomalo iznervirana glavoboljom i naznakama malaksalosti. Psihichki - ponovo rodjena.

Od jutros pevam.. (boravak u radnim prostorijama je donekle prigushio taj osecjaj shirine i volju da svoju radosti podelim sa celim svetom..).

Stizhem na posao.. prolazim izmedju dve uredno ochishcjene staze opalog lishcja - skupilo se sa strane, zhuto, mrko, narandzhasto, crveno.. shushti u tishini i cheka neke vesele nozhice da sa istim onim osecjajem shirine koji skupljam u grudima protrchi kroz stazu i udahne joj zhivot..

Meni u susret ide maleno, plavo, kovrdzhavo.. sa radosnim vriskom na unama razvuchenim u osmeh skakucje, trchi.. ma, leti kroz stazice lishcja i uzhiva u pometnji koju stvara.. uzhiva u zhivotu koji udishe.. uzhiva...

Setih se nashih rechi i sve jachih zhelja.. setih se malenih ruchica, prsticja, malenog srca kojem cjemo mi udahnuti zhivot.. nash zhvot..

Uzhivam... kako prokleto divno jutro! 


Together is a wonderful place to be.

Nikako da se nateram da upishem par redova...

Neke su druge stranice prepune rechi.

Ponovo smo morali da otkljuchamo vrata, a meni se ne izlazi... 

 

 

Together is a wonderful place to be..


Crveni datum

Blaga nervoza.. kako odbrojavam vreme tako raste.. Proveravam u glavi shta sam spakovala i shta josh treba da spakujem.. kao da idem na 15 dana.. i kao da je zaista bitno shta cu od stvari nositi.. i kao da, na kraju, uzhurbana i nestrpljiva, necu ipak neshto zaboraviti...  [pasosh, ne zaboravi pasosh!].

Kada pokazhem kartu i zabacim glavu na sedishte onda krece bura.. nekad je to euforija i nesrpljenje, onaj blagi nemir i dechija sebichnost da shto pre, odmah, sada (!) zgrabim ono chemu toliko zhurim i zhudim...

Nekad me uhvati tuga (mozhda nije tuga.. mozhda samo dusha odahne od svih napora i ludila iz kojih bezhi.. u mir i sigurnost.. u toplinu iz koje je greh otici, ponovo...). Drzhi me chitav put, a kad stignem provali iz mene u naletima suza i grchevitog stiskanja..

Ja sam tu.. ja sam tamo.. ja sam vec ti, ja sam oduvek ti, mi smo oduvek tamo i tu, kod nas,  bilo gde, zajedno..

 

Zakljuchaj sve kad stignem.. neka nas sve(t) zaboravi.

 

 


Jednog divnog dana..

Avgust u znaku venchanja i brakova. Shto na javi shto u blogovima. Onda i ja malko vishe razmishljam na tu temu. I, dakako, i vama cu na uvid dati svoja razmishljanja. Hteli vi to ili ne :)

Da ne okolisham, uvek poshtujem tudje izbore, ali sam sigurna (k'o shto sam sigurna da sam zhensko): udacu se u venchanici, bice bela, verovatno velika i dugachka, i bice moja, nikako iznajmljena/pozajmljena, a za veo josh nisam odluchila (mooooozhda, ali neki mali, nikako onaj shto prekriva chitavu glavu i lice).

Bice u prirodi. Gradska varijanta ne dolazi u obzir, trubljenje kolone automobila, parada po ulicama, pa opet - vozhnja do najveceg restorana u kraju, bahacenje svatova, enormne kolichine hrane i pica.. 

Bice drugachije. I bice veselo, ali pristojno, i ukusno i interesantno, i prijatno i osvezhavajuce..

I definitivno necu sedeti kao ikona medju gostima koji mi prilaze da me ljube i da mi chestitaju.

I bice ona ooooooogromna torta na nekoliko spratova ali bez figurica. Niko tu nece da izigrava nas dvoje.. pa posle treba da ih bacimo ili chuvamo ko blesavi, zbog nekog sujeverja..

I moracu da se presvuchem posle venchanja. Opet u neshto belo, svakako ali opushtenije. Treba se igrati i veseliti i grliti.. :)

Muzika ce biti ODLICHNA. Mislim, to ne sme da zariba. To je valjda vazhnije od hrane.. shto to mozhe da unishti atmosferu, ufff....

I plakacu. Plakacu ko kisha, kao shto uvek najvishe plachem kada sam najsrecnija.

I bice nashe, samo nashe, intimno ali otvoreno za sve.. i niko drugi nece biti vazhan, ali svi ce se osecati prijatno i bitno..

I jedva chekam!

 

Eto, sad znate ono shto mi znamo odavno.. :) 


nisam raspolozhena za naslovljavanje..

E, pa lep mi je ovaj novi blog look, moram priznati. Da vam objasnim koliko mi se svidja..

Stizhem jutros na posao, ne previshe rano. S obzirom na svadbu kojoj sam sinoc prisustvovala, ipak, za nijansu ranije nego shto to mojoj umornoj glavi sada prija. Za razliku od uobichajenih lumperajki, bahacenja svatova, truli narodnjaka, podvriskivanja i poskakivanja, ova svadba je bila vrlo fina, umerena i pristojna. Znachi, nije se zaglavilo, niti su se stomaci pretovarili, shto picem shto hranom.

Ipak sam umorna i slomljena, dovoljno da jutros nisam uzhivala u svezhem vazduhu, na kratkom putu od kuce do posla.. dovoljno, da mi ni vruca kafa ne prija.. dovoljno da ne mogu bash previshe da se smeshkam ljudima a nisam ni za cjasku raspolozhena..

Otvorim onda blogicj. Nisam internet zavisnik od blogova, chatova (proshla je ta kriza par godina unazad :), rachunar mi je prirodno okruzhenje ali web i dalje posmatram kao vrlo virtuelnu stvar. Ali mi ova promena ochima jako prija, pa je i dusha malo veselija.

Ipak ne treba puno da omrazheno ponedeljak jutro nabaci malen osmeh.


1 2 3 4 5  Sledeći»