San
Kazhe mi juche, nakon shto je prochitao jedan od mojih, ne toliko teshkih, tekstova (chitao je i tezhe..): "Koliko si hrabra, shto smesh i mozhesh da napishesh to shto osecash.. ja toliko puta pozhelim, ali ne smem..".
Polaska mi, naravno.. razmishljam.. Treba snage da pochnem, zaista.. kasnije je lakshe. Ponekad mnogo snage.. da sakupim misli, prethodno izvuchene iz nasumichnih, snazhnih osecaja. Hrabrost - ne znam koliko ima veze sa pisanjem.. najhrabrija sam kad ih pokazhem njemu, iako znam da ce biti teshko i da cemo oboje plakati. A opet, i nisam toliko hrabra - lako je kad znam da cemo plakati zajedno.
Nisam hrabra da vam ispricham san od sinoc. Kad volish i kada si voljen - to nije ni san, ni nocna mora, vec jedina slutnja, u vashoj ljubavi potisnuta do iza podsvesti, shto izmiche tlo pod nogama, udara gore od groma, boli jache od konachne bolesti, izjeda, grize, peche, chupa, kida i ne prolazi, ne prestaje.. To je valjda jedini osecaj koji mogu da prenesem iz sna u javu.. To, i teshki plach u jecajima, ridanjima, potresima.. Svesna, probudjena, nastavljam da plachem.. iako mu dodirujem ruku svojom, iako vidim njegove pospane chuperke tu, na jastuku pored, gde im je i mesto.. Budi se, grli me, rasteruje ruzhne misli i ukuse, daje mi da osetim da je sve bash onako kako treba, mora da bude.. mi, tu, zajedno.. I ja zaspim, vishe ne osecam, vishe se ni ne secam.. Samo gledam hladnu sliku, na praznom zidu, posmatram ali ne zhelim da je dokuchim, ruzhim je i grdim, smejem joj se, odmahujem glavom i nastavljam dalje. Ukusa nema, osecaji su nestali.. Toplo je, tiho i nezhno, sigurno.. i bash onako kako treba, mora da bude.
Da, cesto se desava kada nekog bas volimo, deluje nam toliko nestvarno da se javljaju slutnje ili zelja da tako ostane zauvek, pogotovu ako je sve dobro, da ne kazem isuvise dobro. Medjutim mislim da u pravoj ljubavi nema mesta ljubomori, strepnjama, jer je po obicaju to faktor koji najcesce unisti ljubav.. Dakle, kada ljubav npr postane opsesivna onda ne moramo biti nostradamus da vidimo ishod... Ja takodje znam da je potrebna potvrda ljubavi... Dakle nista u ovom zivotu ne mozemo prisvojiti a ljubavi je potreban prostor da gori!!! kao vatri kiseonik!!!.. POZDRAV!!!!
Da,slazhem se sa dmc-om ali shta ako je toliko dobro da nas uplashi i jedan pokusha da pobegne ?!
Ma ne treba mnogo ulaziti duboko u to koliko je lepo,kolika je ljubav prisutna...samo treba uzhivati u tome..Chovek kad postane svestan svega toga pochne da oseca neku vrstu straha,narochito mushkarci...(u fazonu,"da sam te samo malo kasnije sreo" "josh nam je rano" "pa gde sad da bude ovako dobro" "ipak bih te chuvao za kasnije" ... )
hmmm.kao sto rekoh u svom postu...ljubav je hemija...mozda zvuci malo "okrutno" reci da supstance upravljaju ljudskim "srcem", ali tako je...
i ako ti je za utehu...procice te sve to
p.s
procitaj moj post o ljubavi i hemiji na Blue Hotel blogu...
Srecno!
Eh, terate me da objashnjavam o chemu je san.. grrr... nije uopshte pitanje ljubomore, odlaska, prekida veze.. Stvar je u prekidu zhivota.. Pomenula sam u tekstu da mi se chini da je to najgora moguca slutnja za dvoje zaljubljenih.. I dalje mislim da je to gore od ljubomore, prevare i raskida, zar ne?!
"Samo gledam hladnu sliku, na praznom zidu, posmatram ali ne zhelim da je dokuchim, ruzhim je i grdim, smejem joj se, odmahujem glavom i nastavljam dalje."
Ja sam nekako iz ove recenice, upravo, shvatila na sta si mislila. Ipak olaksavajuci faktor je cinjenica da je sve bio samo ruzan san. Mada, takvi snovi znaju dobro da prodrmaju i zabrinu. Kad pocne da gusi osecaj nemoci.
Ali najvaznije, probudila si se, i ponovo zaspala u sigurnom zagrljaju.
Jednom me je jedan san uplashio...sanjala sam da "GA" zovem ali nemam glasa i ne chuje me...neshto kao "pushtam ga da ode"